in ,

Intervju mjeseca: Martin Frljić

Portal Play Now svojim čitateljima donosi novu, mjesečnu rubriku, intervju. Play Now će svakog mjeseca ugostiti jednu mladu i perspektivnu osobu iz Bosne i Hercegovine, osobu koja ostvaruje svoje snove i bavi se svojim privatnim poslom ili je ostvarila uspjeh u području kojim se bavi.
Prvi u nizu biti će mladi i perspektivni umjetnik Martin Frljić koji je svojom prvom samostalnom izložbom u Galeriji Bosne i Hercegovine ostvario zaista veliki uspjeh. Martin će u razgovoru koji slijedi predstaviti sebe, svoj rad, iskustva i pokušati predstaviti Indoneziju kroz riječi, ali i crteže.
Prije nego počnemo sa tvojom karijerom, ukratko se predstavi našim čitateljima.
Ja sam Martin Frljić, dolazim iz Viteza, završio sam Akademiju likovnih umjetnosti u
Širokom Brijegu 2017. godine. Diplomirao sam na Grafičkom odjelu, magistar sam
grafike i profesor likovne kulture.
Sa koliko si godina osjetio da je umjetnost nešto što te ispunjava i kada si znao da
je to nešto čime se želiš baviti?
Počelo je to sve sa nekih sedam ili osam godina, u periodu kada dijete nije sposobno reći
nešto nego se izraziti kroz crtež, tako sam i ja počeo. Kako sam odrastao tako sam uočavao
život kroz širu percepciju pa su se na taj način i moji crteži razvijali, a nakon nekog perioda
počeo sam težiti realizmu i na taj način sam težio detaljima. Dešavalo se to da sve što sam
vidio imao sam potrebu prenijeti na papir pa se tako počeo razvijati i taj način crtanja u kojem
se ono što sam vidio predstavim crtežom. Međutim kasnije se u mome životu dogodilo to da
mi je realizam i realnost dosadila pa bih tako svakodnevne predmete prikazivao na drugačiji
način. Dolazi do stvaranja novih tehničkih sposobnosti i nadrealnog i maštovitijeg pristupa, u kojem je tehnička sposobnost jako bitna za prezentiranje mašte. To me dovelo da se u životu i radu upustim u svaku granu umjetnosti i smatram kako ne postoji kategorija u kojoj se nisam okušao i pronašao. Kako bih shvatio da sam savladao jednu granu tako sam prelazio na drugu,
te sam uvijek težio da se upustim u nešto izvan svoje zone komfora i da probam nešto što
u životu nikad nisam. Tijekom odrastanja shvatio sam kako je umjetnost jedan kalup u koji
sam se ja odrastanjem sve više uklapao, a kako sam se uklapao tako sam shvaćao da je umjetnost moj životni put i to je ono što će mi omogućiti da budem netko i nešto u umjetnosti.
Postoji li neka slika ili crtež kojoj si se divio u mladosti i koja te nagnala da se umjetnošću počneš baviti ne samo amaterski nego i profesionalno?
Ne, nikada nije postojala, a ne postoji ni sada, moje bavljenje umjetnošću počelo je u potpunosti prirodno jer se takav osjećaj probudio u meni koji me nagnao na bavljenje umjetnošću. Nije mi bio potreban idol ili slika koji bi me motivirali, sve se to desilo prirodno, samostalno i istinski i shvatio sam da volim to. Iako nisam bio svjestan što je život i što znači crtati, ali jednostavno mi se to sviđalo. Dok sam gledao crtiće nisam obraćao pažnju na priču nego na izgled samih likova kako bih ih kasnije mogao predstaviti na što vjerniji način. Prilagođavao sam se situaciji odrastanja, a kako sam bio stariji shvaćao sam kako to nije bio samo hobi, nije bila prolazna stvar nego nešto istinski što traje još uvijek i nadam se da će trajati još.
Tvoj studij krenuo je na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, na Grafičkom odjelu, da li si imao strah od same Akademije, profesora, ali i kolega i strah od neuspjeha?
Moje iskustvo na akademiji je zaista bilo predivno i sve ono što nisam imao u osnovnoj i
srednjoj školi vratilo mi se na studiju i to zaista smatram predivnim periodom. Akademija mi je pružila kontinuitet u radu gdje sam imao program, određeno vrijeme koje sam morao provesti tamo. Bilo se potrebno zaista potruditi za ocjenu, a smatram kako nema ništa ljepše od toga
da dobiješ ocjenu zato što radiš nešto što voliš. Na predavanjima smo bili svaki dan od 8:00 do 18:00 gdje smo radili na usavršavanju ali i učenju različitih tehnika, ali i rad sa različitim medijima, djelovalo mi je kao raj jer kako sam prije rekao već sam znao da se ovime želim baviti.
Ne bih se bazirao na profesore i kolege jer sam bio samostalan u velikoj mjeri, sam sam
se upuštao u neke poteškoće ili sam ih izbjegavao, ali Akademija mi je omogućila da imam
radnu naviku, a to je sve ono što niti jedan profesor ne može prenijeti, to je nešto što se u
čovjeku probudi. Nikada nisam pomislio da Akademija nije za mene, ali sigurno postojalo
nešto, možda to ne bih nazvao strahom nego više konkurencijom. Međutim, jedan sam od
onih koji konkurenciju smatraju zdravom, ali ako to shvatimo kao strah onda se sigurno
trebamo bojati, jer netko tamo zna nešto što mi znamo i postoji netko tko zna još više. Konkurencija mi je zaista bila potrebna jer mi je vjerojatno probudila neke ambicije koje
ne bih mogao samostalno, pa mi zato nije žao što je postojala. Što je više bude bilo imati
ću veću potrebu za postizanjem nečeg većeg.
Čak i tijekom studiranja već si postao dobitnik brojnih nagrada među kojima su Rektorova nagrada za 2015./2016. akademsku godinu, te nagrade za najbolji crtež 2016. godine. Da li je istina da te upravo taj crtež odveo u Milano? Kakvo si iskustvo stekao tamo?
Milano je zaista posebna priča, ali tome je prethodilo nešto što me potaknulo da napravim
rad za natječaj. Prije samog odlaska u Milano jedan od profesora mi je napomenuo kako
je moj jedini problem to što imam previše talenta, a to te tjera da probaš apsolutno svaki pristup. Došlo je do toga da nisam znao čime se zapravo želim baviti jer mi je sve dobro išlo i sve mi je bilo zanimljivo. Tako sam dobio inspiraciju i motivaciju da napravim nešto iz svoje mašte bez ikakve vizualne pomoći. Upustio sam se u nešto nadrealno kombinirajući određene portrete, nadrealne ekstremitete i shvatio sam da mi se to sviđa, što me potaknulo da poželim nastaviti
sa tim svojim nadrealnim pristupom koji još uvijek u velikoj mjeri nije poznat javnosti.
To je prvi rad koji sam predao na neki natječaj, u ovom slučaju na natječaju su sudjelovale sve četiri Akademije iz Bosne i Hercegovine. Budući da je na natječaju kao pobjednik bio odabran samo po jedan rad sa svake Akademije, student koji je osvojio prvo mjesto na svojoj išao bi u Milano. U Milanu su studenti imali zadatak prezentirati Akademiju sa koje dolaze, ali podjednako
i svoj akademski pristup. Ovakvo iskustvo mi je dalo motivaciju da nastavim takvim putem jer
prvi rad koji sam poslao, a bio je takvog nadrealnog karaktera doveo me među četiri najbolja studenta likovne umjetnosti u Bosni i Hercegovini Gostovao sam u Breri, u Milanu na njihovoj Akademiji gdje su profesori zaista svjetski umjetnici i tamo sam osjetio da zaista trebam
nastaviti svojim pristupom koji sam osmislio.
Za Rektorovu nagradu sam se morao potruditi, jednostavno sam se želio potruditi i sebi dokazati da je moguće iz svakog predmeta imati odlične ocjene, više sam se bavio predmetima koji su mi ponekad stvarali poteškoće, samim time dobio sam navedenu nagradu koja mi je omogućila druge predispozicije za prijave u budućnosti koje će se dogoditi.
Svoj studij si završio 2017. Godine, kako si se osjećao nakon završetka? Da li si se bojao budućnosti u smislu pronalaska posla kao i pronalaska sebe u nekoj budućnosti i toga čime ćeš se baviti?
Akademiju bih nazvao krstarenjem koje traje pet godina, što je zaista bilo predivno, a završilo
je onoga dana kada sam diplomirao. Kraj studentskog života bio je zaista nešto najemotivnije
što mi se dogodilo u životu i značilo je da moram pokupiti svoje stvari iz Širokog Brijega i otići kući. Da me ne shvatite pogrešno, obiteljski život bio je super, ali samostalan život također ima svoje čari koje ništa ne može zamijeniti. Zbog toga se zasigurno bilo teško prilagoditi životu koji je slijedio. Shvatio sam da sada imam diplomu u rukama, ali nisam bio zainteresiran za rad
u struci jer sam se želio posvetiti sebi i građenju svog pristupa, a kada ja budem zadovoljan
sa time onda bih mogao prenijeti svoje znanje na nekoga drugoga. Imam potrebu još uvijek
raditi na sebi i mislim da ću na tome raditi sve dok ne pronađem ono što će me zadovoljiti.
Već si u nekim intervjuima rekao kako si nakon studija osjetio potrebu za nečim novim,
pa si se prijavio za stipendiju u Indoneziji. Kako si uopće saznao za takvo dodjelu stipendija?
Za dodjelu stipendija sam saznao putem jednog medijskog članka, i to mi se desilo veoma spontano i dobio sam potrebu za nečim novim, da se maknem od svega i probam nešto
egzotično što nitko nikada nije u likovnoj umjetnosti. Odvažio sam se prijaviti za školovanje
u Indoneziji
Budući da u Bosni i Hercegovini postoji mnogo mladih ljudi koji žele upisati Akademiju
i putovati te stjecati nova iskustva, da li ukratko možeš objasniti kako je tekao izbor za studente koji će u Indoneziju i otići? Imaš li neki savjet kojega bi se mladi trebali pridržavati?
Nakon što sam pročitao članak skupio sam svu potrebnu dokumentaciju, predao ju u Ambasadu, a već nakon par dana pozvan sam na intervju. Sam moj dolazak tamo i intervju zasigurno je obilježio moj entuzijazam i moja želja da osjetim Indoneziju kao državu, jer sam već u samoj Ambasadi osjetio određene skulpture, instrumente i ljude, koji su simpatični i dragi. Na razgovoru sam im dao do znanja što ja to posjedujem, koji plan imam i da jednostavno ne želim samo biti turist, nego sam želio probiti led kao prvi iz Bosne i Hercegovine na školovanju kojega mi nude
a koje se naziva „Indonesia Art and Culture“, a pokušao sam im njihovu kulturu već tada predstaviti kroz izložbu, jer se Indonezija u Bosni i Hercegovini još uvijek promovira samo
kroz glazbu i tradicionalnog plesa. Već tu sam imao ideju da bih Indoneziju mogao predstaviti
na akromatski način, kroz crtež koji bi zapravo pomjerio i moje vlastite granice, a samim time i predstaviti Bosni i Hercegovini nešto što nitko nije. Kako bi mladi mogli dobiti tu stipendiju potrebno je da su student čiji studijski program ima veze sa umjetnošću. Pitanja na intervjuu
se uglavnom baziraju na to zašto želite ići u Indoneziju, što biste tamo voljeli, željeli, ali i mogli postići, koje predispozicije mladi imaju kako bi mogli otići tamo. Moje iskustvo je tako da sam
im na početku dao do znanja da sam fleksibilan po pitanju uvjeta koji će me dočekati u Indoneziji, ali je potrebno da se bazirate na iskorištavanje svega što se tamo nudi, a ne da se bavite problematikom i da na to gubite vrijeme umjesto da vrijeme iskoristite najbolje moguće.
Rekao bih da bi savjet bio da se studenti koji dolaze posavjetuju sa studentima koji su tamo
već bili, ja nisam imao s kime jer nitko prije mene nije bio tamo, ali već znam da su pojedini studenti iz Bosne i Hercegovine prošli na natječaju, tako da će oni koji budu tamo išli u
budućnosti sigurno imati dobre temelje za rad i napredovanje ukoliko se posavjetuju
sa nama koji smo već bili. Naravno, uz to sve, riskirajte i postavite svoje granice
Kakvo je iskustvo bilo boraviti u Indoneziji četiri mjeseca?
Indoneziju sam doživio na jedan potpun način, jer program se nije bazirao samo na likovnu umjetnost već se u obzir uzimao i taj glazbeno – plesni program. Tamo sam učio čak i
Indonezijski jezik. Zatim bih bio prisutan na predavanjima o politici i kulturi, te zanimljivostima
koje posjeduje sama Indonezija. Nakon predavanja odlazio sam na obuku iz tradicionalnog plesa, jer su za cijelo vrijeme koje sam proveo tamo, tekle pripreme za glavni performans koji se trebao održati u Jakarti. Sa još jedanaest kolega koji su boravili tamo spremao sam koreografiju za taj glavni performans, a nakon plesa na red je dolazila glazba gdje sam svirao gamelan, instrument koji se sastoji od brojčanih pločica i čekića, te udaranjem čekićem po pločicama dobiva se zvuk. Budući da program nije imao nešto što je blisko mojoj grani odnosno vrsti umjetnosti, na koncu dana i završenih obaveza vraćao sam se crtežu i crtanju, tu sam bio samostalan i želio raditi
stvari koje se ne vežu za već postavljene obaveze, tako da sam imao priliku baviti se svakom granom umjetnosti.
U Indoneziji si proučavao njihovu kulturu i običaje, ljude, kakvi su ljudi zapravo tamo,
kako su vas dočekali budući da su znali da ćete se ipak baviti njihovom kulturom?
Svi u sklopu programa su zaista ljubazni i jednostavni, da je sve ono čime smo se bavili bilo isto tako jednostavno i teklo je bez problema. Dočekali su nas bez ikakve zadrške, na predivan način, pa smo tako od njih dobili nekoliko savjeta o prehrani, ali su nam i savjetovali da pijemo mnogo vode.
Po čemu se sve njihova kultura, ali i njihova umjetnost razlikuje od drugih koje si vidio kako za vrijeme studija tako i za vrijeme mnogih kolonija na kojima si bio prisutan u
Bosni i Hercegovini?
Teško je zaista usporediti državu sa dvjesto osamdeset milijuna stanovnika i Bosnu i Hercegovinu koja je u usporedbi sa Indonezijom zaista mala, također državu sa preko sedamsto jezika i toliko mnogo kultura. Jednostavno nije moguće usporediti tempo i događaje koji se tamo dešavaju sa događajima ovdje, na našim prostorima. Postoje krajnosti između ruralnog i urbanog dijela države, zaista je egzotična pa bih preporučio svakome tko je u mogućnosti i tko će u istoj biti da posjeti Indoneziju, jer se ona zaista treba doživjeti najviše zbog raznolikosti tih ljudi.
Što te sve inspiriralo na crtanje u Indoneziji?
Prvo što me fasciniralo bila je indonezijska priroda, palme, rižina polja i toliko drukčijih stvari,
a odmah nakon toga ples. Pokreti prstiju koje imaju plesači, čak mislim kako je u njihovoj kulturi tako da djevojčice jednostavno od malih nogu već uče taj tradicionalni ples, jer je potrebno dosta prakse i žrtvovanja kako bi se savladao. Poslije me također inspirirala i tradicionalna nošnja,
ali u kombinaciji plesnih pokreta i melodioznih pokreta prstiju, a naravno tu je i indonezijska glazba. Jednostavno sve to izazove eksploziju emocija, toliko jaka da se naježite od
usklađenosti više stvari u istom trenutku. Se to, glazba, ples, priroda bilo mi je dovoljno
da napravim sve te radove.
Budući da su na završnoj ceremoniji u Jakarti predstavio, odnosno izložio, sedamnaest svojih crteža pod skupnim nazivom „Indonesia Experience“ kako si se osjećao nakon
te izložbe? Kakve si komentare dobio i da li si uspio predstaviti njima njihovu kulturu?
To je bio zaista čaroban dan, jer smo na taj dan izvodili sve ono što smo vježbali, plesnu koreografiju i izvođenje glazbe, a sve se to dešavalo ispred tri tisuće ljudi u jednom od najpoznatijih indonezijskih teatara, Taman Ismail Marzuki, a nakon plesnog performansa
svirao sam gamelan pred svim tim ljudima. Sve je to bila priprema za onaj glavni dio,
svi ti ljudi kasnije su posjetili izložbu koju su napravili studenti, neki od njih su se bazirali
na tekstil, odnosno batik, tradicionalnu tehniku oslikavanja tekstila, drugi su se bazirali
na izradu maski, ali ja sam se bazirao na crtež i iz svoje sam kolekcije izdvojio sedamnaest radova. Svi ti ljudi koji su me prije gledali kako plešem i sviram sada su imali priliku vidjeti
moje radove i zaista su bili oduševljeni. Djelomično sam predstavio njihovu kulturu onako
kako bi je i oni sami predstavili, bazirao sam se na to da moji crteži zadovolje organizatore
cijelog događaja, ali sve bi to bilo mnogo teže da nisam imao dobre učitelje i ljude koji ti mogu prenijeti sve te stvari. Najbolje od svega jeste što sam sa svim tim ljudima još uvijek u kontaktu.
Sudjelovao si u povezivanju Indonezije i Bosne i Hercegovine u umjetničkom smislu jedan od tvojih crteža se nalazi u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Jakarti, u kolikoj mjeri ti je zapravo to dalo poticaja za organiziranje izložbe u vlastitoj državi?
Tadašnji Ambasador Bosne i Hercegovine u Jakarti, Muhamed Čengić, bio mi je velika moralna podrška tijekom boravka tamo, dao mi je do znanja da iskoristim period u kojem sam tamo i da dam sve od sebe. Nakon završetka programa u Jakarti sam se ponovno susreo sa njim i poveo me na obilazak galerija u Jakarti, a to je značilo da će stručnjaci likovne umjetnosti u Jakarti
vidjeti moje radove, za koje su kasnije rekli kako su zaista odlični. Jedan od radova sam
donirao Ambasadi Bosne i Hercegovine u Jakarti kao dokaz da sam ipak bio tu i predstavio Indoneziju kroz svoj subjektivni utisak, jer sam se trudio da dam dio sebe i svoje kulture dok
se ipak držim Indonezijske u većoj mjeri. Svjestan sam da će taj rad pratiti tu Ambasadu ma
gdje god da se ona nalazila u budućnosti. Jedan od mojih radova sada se nalazi i kod ministrice vanjskih poslova u Indoneziji, dok su ostali u rukama organizatora programa, a ono što je ostalo izloženo je u Sarajevu u Nacionalnoj galeriji (Galeriji Bosne i Hercegovine). Želio sam na istim nazivom izložbi i u Jakarti i u Sarajevu, „Indonesia Experience“, povezati jednim pristupom i jednom idejom prikazivanja Indonezije mojim pristupom.
Nedavno si se predstavio svojom prvom izložbom i domaćoj publici, ispričaj nam
kako je do toga došlo, što te nadahnulo i uvjerilo da napraviš izložbu? Da li si imao
strah od novoga iskustva i da li si se bojao neuspjeha ili si bio hrabar?
Nakon što sam osjetio Indoneziju i Jakartu smatram kako nema toga u životu što će me plašiti
i u što se neću upustiti, pa smatram kako mi neće biti problem raditi ono što volim i predstaviti sebe kroz crtež i smatram kako me ništa neće spriječiti jer sam se upustio u nešto što nikada nisam radio, ali smatram da sam to sve kompetentno i dostojno prikazao. Ideja za izložbu je
bila samo moja, samostalna, imao sam želju to prikazati i kako je vrijeme prolazilo ja sam
stvarao sve veće i veće radove, ali nakon Indonezije želio sam napraviti nešto još veće,
nešto što do sada nisam kako bih pomjerio svoje granice i na taj način predstaviti Indoneziju
na jedan opširan način. Taj rad koji sam napravio i predstavio, dužine tri i pol metra, radio sam sedamdesetak dana, svaki dan, kontinuirano, sastoji se od mnoštva motiva koji obilježavaju Indoneziju, a koji su dijelom vezani uz mene ili sam ih jednostavno vidio, čuo i doživio, sve sam
to predstavio na svoj likovni način. Prilikom rada na tom crtežu i dalje sam mislima bio tamo, jer sam ga radio toliko dugo, ali nakon dva mjeseca rada na njemu stao sam i pogledao, nisam bio svjestan kada sam ja napravio ovakvo nešto. Nakon toga sam napravio još četrdesetak radova, manjih dimenzija koji su se savršeno uklapali uz taj veliki rad. Na kraju se sve uklopilo onako
kako je trebalo, cijela galerija je bila ispunjena radovima i smatram kako su posjetitelji imali što vidjeti. Naravno, potrebno je jako puno vremena koje bi se utrošilo u analiziranje velikog rada
kako bi se otkrile neke tajne poruke koje se tamo nalaze.
Kakvu si priču želio ispričati kroz crteže i njima predstaviti i smatraš li da te nakon
izložbe publika zaista shvatila u tvome naumu? Kako na izložbu i iskustvo gledaš sada, nakon nešto više od mjesec i pol dana od događaja?
To je priča koja se bazirala na iskustvu, plesu, tradicionalnim nošnjama koje sam nosio, glazbi i instrumentima, maskama, vajangama odnosno lutkama koje imaju svoje simbole i priče,
prirodi što sam i predstavio. Dok sam bio tamo eruptirao je jedan od najvećih vulkana u
Indoneziji, Merapi, i to je bio prvi put da sam udaljen svega četrdeset kilometara od vulkana
koji je eruptirao. Zbog toga sam predstavio prašinu koja je zbog erupcije padala svuda po zemlji, više sam se bazirao na prirodu nego samu kulturu. S druge strane posjetioci ovdje su zaista uspjeli osjetiti ono što sam želio predstaviti. Dobio sam ogromnu podršku i pohvalu od
Ambasade Indonezije u Bosni i Hercegovini, te njihove ambasadorice Amelie Yani, od
koje sam dobio i pismo preporuke koje će mi zasigurno olakšati u budućoj karijeri.
Shvatio sam kako ću podršku u svemu što mi bude trebalo dobiti od njih, a to je velika
privilegija i čast jer je toliko jaka država sa toliko stanovnika stala iza mene i dala mi podršku,
a sa druge strane smatram da sam vjerodostojno prikazao njihovu državu u jednoj od najboljih galerija u našoj državi, a to je Galerija Bosne i Hercegovine (Nacionalna galerija), i da su to ljudi ovdje zaista osjetili.
Izlagao si u galeriji u kojoj mnogi umjetnici ne uspiju izložiti svoja djela za zrelijih godina
ili života, da li si dobio komentare od ljudi koji se umjetnošću bave duže od tebe?
Na izložbi su bili prisutni i neki profesori i kolege također, dobio sam čestitke, ali i pohvale
kako sam izložbom uspio prikazati ne samo svoju vještinu, tehnički i emocionalnu sposobnost, nego i jednu kulturu i njen koncept, autentičnost i nešto što je drugačije. Neki posjetitelji možda nisu do kraja shvatili što sam želio prikazati, ali čekao sam upravo ovakvu priliku kako bi organizirao svoju samostalnu izložbu i na osnovu priče i podrške ovdje uspio sam u tome da
moja prva samostalna izložba bude u predivnoj galeriji koja ima reputaciju.
Što je potrebno, osim rada, hrabrosti i strpljenja potrebno da se napravi dobra izložba?
Svaki umjetnik ima svoj pristup, svoju potrebu da prezentira nešto, što može biti bazirano
na individualnom načinu kojem oni teže. Napomenuo bih da ovo što sam izložio nisam u potpunosti ja i to nije moja mašta, već jedna kultura. To što je predstavljeno nije Indonezija,
niti sam to ja, nego sam to ja, ali prožet Indonezijom i obratno. Mislim da je ovdje uspješno predstavljena kultura, ali također se radujem i svojoj onako zaista prvoj samostalnoj izložbi
gdje ću ja isključivo prikazati svoju maštu i svoje emocije. Pa bih rekao da izložba nema
pravila, svaki umjetnik može napraviti izložbu koja nije vezana za priču, motive, subjektivnost i individualnost.
Ukoliko si u mogućnosti reci koji su tvoji planovi za budućnost? Planiraš li još jedno putovanje ili još po neku izložbu? Da li ćemo te vidjeti na umjetničkim kolonijama?
Zasigurno imam nekoliko planova, ali i mogućnosti, trenutno sam u potrazi za novim preprekama odnosno koji će to biti sljedeći izazov, ali sigurno da postoje planove, međutim o njima bih kada za to dođe vrijeme i kada dođe nešto veće. Ono što je sigurno jeste da će biti novih putovanja i novih izazova, ali i izložbi.
Što bi poručio mladim ljudima koji se žele baviti umjetnošću? Kako da se bore sa svojim željama i željama roditelja koji smatraju da kao umjetnici njihova djeca neće uspjeti? Kako bi ih ohrabrio?
Prvo bih rekao da tko god se odluči na taj korak umjetnosti, upisivanje Akademije, mora imati određenu dozu emocije koja će mu omogućiti da se ne bavi problematikom života nakon završetka studija, nego će mu omogućiti da te emocije  iskoristi na najbolji mogući način,
bar je meni to bio prioritet. Vjerujem da bilo koja osoba koja se posveti likovnoj umjetnosti i Akademiji zaista može doći do određene razine. Također smatram da nema tog stereotipa
koji će reći da se ne može ukoliko se netko posveti tome što radi, pokaže svoju vještinu
i emociju. Za uspjeh je, kako kaže ona stara, potreban ipak samo rad.

 

Martin nam je na najbolji mogući način predstavio svoj život i karijeru kroz umjetnost i zato mu Play Now još jednom zahvaljuje na povjerenju, ali i divnoj suradnji koja će se zasigurno nastaviti i u budućnosti, te čestita na ostvarenom uspjehu. Želimo mu mnogo uspjeha u budućem umjetničkom radu!
Photo: Sve fotografije, crteži i video zapisi pripadaju Martinu Frljiću.
Matej Livančić

What do you think?

Written by Uredništvo

Kakav utjecaj WhatsApp ima na psihičko stanje korisnika?

Jusuf Nurkić na teren se vraća u veljači